Sinoć sam otvorio izložbu moje dugogodišnje poznanice, prijateljice i učenice Ivanke Weiss. Imao sam baš veliku tremu kad su me (nenadano) prozvali - da kažem nekoliko uvodnih riječi. To mi se baš i ne dešava.
Ne volim prigodniočarske govorancije, možda se ne umijem opustiti u vrijeme koje podrazumjeva opuštanje nakon jednog obavljenog posla.
Pomogao sam oko izrade plakata, kataloga, potpisao sam popratni tekst.
Rekao sam ono sto mislim: da su slike OK i da su specifične jer su njeni studiji izvan akademije (poćela je kao čisti amater) trajali više od 10 godina. A takovo formiranje artikuliranoga slikarskog izraza nije uobičajeno. Večina amatera se slikanjem bavi iz hobija. Pa robuju šablonama, osluškuju očekivanja potencijalnih kupaca ili nekih njima osobnih autoriteta. Večina amatera, nikada ne artikulira svoj osobni slikarski (kiparski, grafički, crtački, kiparski...) izraz. I uglavnom im je najdraža spika uz cugu (kava, čaj, piva – muško, žensko) u društvu s ljudima koji su njima slični.. (Ok, svatko je u nečemu amater !)
Iako Ivankin način definitivno nije moj možda bih ponešto od nje mogao naučiti. Mogao bih, ali ima onih od kojih bih mogao naučiti i više...
Pada mi na um pojam „formirani slikar“. To zvuči kao – odlivena skulptura u bronci.
Danas, kao nikada ranije, podložni smo promjenama. I to je dobro
Nema komentara:
Objavi komentar